Vratila sam se s mora. Post kroz par dana! :))))

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 21:16 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

I. Narušeni spokoj

Englesko selo Riley's Tail smjestilo se u unutrašnjosti poluotoka Cornwall i bilo je ponos i dika svih stanovnika. Već drugu godinu za redom proglašeni su najčišćim ruralnim područjem u Velikoj Britaniji i premijerovo priznanje o tome visilo je u lokalnom pubu, mjestu gdje su svi ionako najradije boravili, a gdje su i malobrojni turisti mogli vidjeti taj dokaz o osvještenosti za ekologiju kojom su se građani dičili. Selo je uistinu bilo izrazito ljupko i pitoreskno. Do obale je bilo kojih dvadesetak minuta vožje po brdovitim strmim cestama, uokvirenim zelenim pašnjacima i livadama dokle god je pogled sezao. Gotovo sve kuće su bile u viktorijanskom stilu jer je selo dala osnovati kraljica Victoria osobno na jednom od svojih putovanja po Cornwallu. Nasred glavnog trga još uvijek se nalazio zdenac iz kojeg je Njezino Visočanstvo zatražilo da joj se zagrabi kalež vode da se napije. Oduševljena čistoćom i nevinošću krajolika, odlučila je da se oko tog zdenca napravi naselje u koje je uselila najvrijednije seljake iz cijele zemlje koji su se iskazali svojim radom. Smatrala je da je to lijep način da ih se potakne da dalje nastave ulagati u Englesku koju je Kraljica toliko voljela. Skoro cijelo stoljeće nakon toga, izmjenilo se nekoliko generacija koje su živjele u selu, ali obitelji koje su prve uselile na to područje nisu otišle iz tog kraja. Sretno i mirno su živjele udaljene od urbane gradske sredine, potajno ismijavajući gradske ljude i njihov način života.
Prvog dana proljeća 1996. godine gotovo svi stanovnici sela od najranijeg su jutra bili na ulicama i zaposleno trčkarali gore-dolje obavljajući razne poslove koji su im dodijeljeni kako bi ukrasili mjesto lampionima i papirnatim ukrasima koje su djeca u mjesnoj školi na satovima likovne kulture izrađivala posljednjih dana. Proljeće se u Riley's Tailu uvijek dočekivalo s ovolikim žarom i to je bio jedan od najvećih događaja u mjestu svake godine. Kad bi se spustio mrak, mještani bi se okupili na glavnom trgu oko zdenca i najprije gledali folklorni ples popraćen zvukom gajda kojim su se tjerali svi zli duhovi koji su se nakupili tokom zime. Potom je slijedio ples vatre – običaj star oko stotinjak godina. Naime, svi dječaci koji će te godine postati punoljetni mladići samo na tu večer pretvarali su se u hrabre gutače vatre te su po ustaljenom običaju užarenu baklju gurnuti niz grlo. Tek kad bi taj obred završio, slijedila je fešta koja je završavala s prvim zrakama sunca jer su mještani praznovjerno smatrali da je loša sreća nastaviti sa slavljem duže zore.
Trevor Savage, čarobnjak i auror Ministarstva magije, dezaparatirao se usred prenapućenog trga naočigled svih bezjaka koji su se ondje nalazili, ali nitko ga nije ni primjetio. Stanovnici sela bili su prezauzeti postavljanjem štandova i velikog kotla na kojem će se kuhati vino i medovina koju će večeras posluživati. Savage se instinktivno osvrnuo preko svog ramena koje je, kao i ostatak njegova tijela, bilo prekriveno crnom pelerinom i kapuljačom koja mu je visila preko leđa. Savage je krupnim koracima zagrabio preko trga i otvorio vrata lokalnog puba. Ovo su bila opasna vremena i nije se bilo pametno zadržavati vani, čak ni u ovakvom nedužnom bezjačkom selu usred bijela dana.
Pub je bio ispunjen ljudima, ali je Savage uspio upiti dio njegova šarma. Unutrašnjost je mirisala po točenom pivu i duhanu koji su starci za šankom pušili u svojim lulama. Masovni drveni šank od hrastovine prostirao se cijelom dužinom zida nasuprot vrata i Savage je pogledom potražio konobaricu. U masi ljudi nije je uspio locirati. Zato je skinuo pelerinu i prebacio je preko lakta te se krenuo probijati kroz gužvu. Dvojica radnika, koje je odjeća otkrila kao soboslikare, taman su ustali od stola i Savage je brže bolje pojurio zauzeti mjesto. Stol je imao dobar pogled na šank i Savage je opet pogledom tražio konobaricu. Dvije krigle ispred njega su bile prazne, a Savage je umirao od žeđi.
„Dobar dan, što ćete naručiti?“ upitao ga je melodičan glasić i Savage je podigao pogled. Konačno konobarica. Imala je piercing u nosu i kratku crnu kosicu ošišanu u jež frizuru. Smješila mu se i pritom kazala svoje savršeno bijele zube. Savage je zamolio čašu crnog točenog piva i konobarica je otišla do šanka kimnuvši mu pritom glavom.
Čekajući da bude uslužen, Savage se vratio proučavanju ljudi u prostoriji. Nestašne oči zaustavile su se tek kad je uočio još jednu konobaricu, ovog puta puno zgodniju od one koja je došla za njegov stol. Lice ove konobarice je otkrivalo da je prošla tridesetu, ali da joj te godine nisu nimalo naškodile. Njezinom srcolikom licu s obrazima boje breskve i putenim punim usnama savršen kontrast je pružao slap blago valovite kose boje karamele s medenim pramenovima koji joj je padao do polovice leđa. Bademaste plavozelene oči djelovale su poput špekula, a pogled koji se pružao kroz njih i guste tamne trepavice oduzimao je dah čak i onima najhladnijeg srca. Bila je obučena u trapez traperice i crne štikle koje su provirivale kroz nogavice, a oko struka joj je bila svezana kratka bijela pregača. Gornji dio tijela je sakrila iza obične crne majice s V izrezom koji je otkrivao taman toliko da pobudi maštu. Kad bi je se pogledalo pojedinačno kao jedinku, ne bi djelovala toliko zapanjujuće, ali ovako u mnoštvu je bila sličnija vili nego ljudskome biću. Spretno je izvijala bokove između prenatiskanih stolova i uspješno se probijala do svojih mušterija, zastavši da sa svakim popriča, ostavljajući dojam kao da ih sve dobro pozna zbog čega je Savage pretpostavio da ovdje živi. Iako je bila vitka i djelovala krhko, bez najmanjeg je napora odnijela pladanj sa šest krigli piva do drugog kraja puba.
„Izvolite“, glas one prve konobarice s kratkom kosom prenuo ga je iz sanjarenja. Stavila je pred njega kriglu pive koju je naručio i uz smješak čekala da joj plati. Savage joj je dao novčanicu od deset funta i odmahnuo rukom kao znak da ode. Zaprepaštena tolikom napojnicom, bez pitanja ga je poslušala.
Savage je oči još jednom usmjerio na unutrašnjost puba shvativši da u njegovu vidokrugu više nema zgodne konobarice. Vratio je oči nazad na kriglu i prinio je usnama. Gotovo se zagrcnuo kad je najdivniji alt odjeknuo pubom i zapjevao baladu o nesretnoj ljubavi. Ovog puta nije bio jedini koji je buljio u zgodnu konobaricu; cijeli pub se okrenuo prema maloj pozornici na koju se uspela i zapjevala na mikrofon dok ju je trinaestogodišnji dječak pratio na gitari. Posve se unijela u pjesmu jer je te tri minute na pozornici provela sa zatvorenim očima. Tek kad je dječak prestao prebirati po žicama, a ona je pustila zadnju notu iz grla i pubom se odjeknuo gromoglasak pljesak i aplauz, nasmiješila se i otvorila oči. Ironično, oči su joj se zaustavile baš na Savageu i to joj je u milisekundi izbrisalo osmijeh s lica. Pljesak se i dalje orio, a ona je silazila s pozornice i krenula se gurati kroz mnoštvo koje joj je nudilo ruku da joj čestita na fantastičnom nastupu. Sve redom ih je ignorirala, njišući bokovima i gnjevno došetavši do Savageovog stola. Mnoštvo se smirilo i vratilo svom razgovoru, a ona je sjela nasuprot Savagea i uputila mu prezriv pogled.
„Špijuniraš me?“
„Ne laskaj si, nisam voajer“, Savage je nezainteresirano odgovorio i otpio gutljaj piva. Odloživši kriglu natrag na stol, prebacio je ruku preko naslona stolca i zagledao se u konobaricu preko puta sebe. Maličice je podigao bradu i upitao je: „I, kako je Clara?“
„Prekini“, oštro mu je odbrusila, nagnuvši se preko stola bliže njemu. „Nisi ovdje da bi čavrljao i nadoknađivao propušteno vrijeme. Reci što hoćeš ili idi.“
„Ne mogu odmah prijeći na stvar, treba mi kratki uvod“, Savage je i dalje nastavio taktički izbjegavati temu, primjetivši da Claru to neopisivao živcira što mu je pružalo dodatno zadovoljstvo koje je uspješno prikrivao.
„Dobro, ako mi ne želiš reći o čemu se radi onda...“ ustala je od stola, spremajući se da ode i vrati se posluživanju, ali ju je Savage čvrsto primio za podlakticu. Ošinula ga je pogledom i Savage ju je instinktivno pustio.
„Sjedni, molim te“, promrmljao je ispod glasa, bacivši dva kratka pogleda preko oba ramena. „Bitno je.“
„Bitno ili hitno?“ upitala ga je podigavši obrvu.
Savage je umorno otpuhno. „Oboje“, rekavši to, ponovno je otpio gutljaj piva.
Konobarica Clara Locklin je uzdahnula. Prekrižila je ruke na prsima i prebacila desnu nogu preko lijeve. Naslonila se i zapucketala jezikom. Govorom tijela davala je Savageu do znanja da je napeta, ali ne i naivna.
„Imam posao za tebe“, četiri riječi konačno su prevalile preko Savageovih usana te je, znajući da će Clara tako reagirati, ustao istovremeno kad i ona, prepriječivši joj svojim tijelom da ode. Clara je stisnula usnice i podigla glavu da ga opet ošine pogledom. Savage joj je ravnodušno uzvratio, dajući do znanja da je ne pušta da ode. Iako preko volje, ponovno je sjela.
„Tko te šalje? Fudge sigurno ne, preglup je za tako nešto“, prezrivo je otpuhnula, izbjegavajući izravan kontakt sa starim kolegom pa je umjesto u Savagea, buljila u nevidljivu točku na zidu, iživcirano njišući stopalo.
„Ovdje sam sam po vlastitoj dužnosti. Nikome ne odgovaram za ovo“, smireno je objasnio nadajući se da će je ton njegova glasa umiriti jer je izgledala kao da će svakog časa sasuti brdo uroka na njega bez obzira što su se nalazili okruženi bezjacima.
„Nisam zainteresirana“, odbrusila mu je kratko i jasno, dok je ta izjava isijavala iz svake pore njezina tijela. Doista nije bila zainteresirana.
Savage uzdahne. Znao je da ovo neće biti lako. „Nisi me ni poslušala. Nemaš pojma o čemu se radi.“
„Svejedno nisam zainteresirana“, još jednom je ponovila, ovog puta odlučnije. Savage se mogao zakleti da ju je čuo kako škrguće sa zubima.
„Clara, nemoj se praviti glupa“, iako je to rekao tiho, Clara je prepoznala ljutnju u njegovu glasu. „Da nisi tvrdoglava k'o mazga, ovaj razgovor smo već odavno mogli privesti kraju. I sama znaš kakva sranja se događaju tamo vani. Fudge možda glumi patku za Prorok i uvjerava naciju da smo sigurni, ali budimo realni – koliko god Dumbledore bio šašav, i dalje nije nije senilan ko Ministar. Znaš-Već-Tko se vratio i to je činjenica.“
Clara se zločesto podsmjehne. „Daj Trevore, u Prvom čarobnjačkom ratu si se susreo oči u oči s Njim, borio si se protiv Njega, a još uvijek mu ne možeš izgovoriti ni ime?“
„Ne pametuj“, Savage je zarežao. „Gle, ne budi malo dijete. Trebam tvoju pomoć“, zastao je, a onda dodao: „Molim te.“
Clara ga je polako odmjerila. Mora da je uistinu bio očajan kad ju je molio. To nikako nije priličilo Savageu.
„Ovako ćemo, ti me uputi u stvari, a onda ću možda promisliti o svemu tome i javiti ti se“, odvratila je preko volje.
Savage je otpio ostatak krigle na eks. „Možemo li otići negdje gdje ima manje ljudi?“


Clara ga je odvela u kuću u kojoj je živjela. Otkako se odvojila od čarobnjačkog svijeta, nastanila se u tom bezjačkom selu i godinama posluživala pivo u pubu. Kuća se nalazila u slijepoj uličici u kojoj su se, uz Clarinu kućicu, nalazile još samo tri nastambe. Jedna pored Clarine i dvije preko puta. Na kraju ceste započinjao je šljunčani puteljak koji je vodio u gustu šumu koja se nazirala na horizontu.
Kućica je bila kamena i nije imala katove, već su sve prostorije bile smještene u prizemlju. Krov je bio starinski, ali ne i zapušten te je Savage vidio i mahovinu kako raste po njemu. Cijelo proćelje kuće bilo je sakriveno iza bujnog bršljana koji je otkrivao samo prozore i vrata zbog čega nije mogao procijeniti koje je boje fasada. Oko kuće se nalazio pažljivo njegovan vrt, a cijelu okućnicu je okruživala niska drvena ograda duž koje su rasli tulipani. Savage je pretpostavljao da su bezjačke žene iz sela poprilično ljubomorne na Clarino dvorište, ali to je zato što nisu znale kako je Clara još na drugoj godini u Hogwartsu osvojila nagradu iz Travarstva. Bila je spretna s rukama i znala kako ugoditi biljkama.
Otključavši vrata, pustila ga je u malo predsoblje i povela do starinski uređenog dnevnog boravka gdje je svaki komad namještaja bio antikvitetan i pričao neku svoju priču iz drugih vremena. Sjednuvši na meki naslonjač nasred prostorije, Savage je primjetio da se duž cijelog zida nasuprot njega protežu balkonska vrata koja su vodila na terasu s pogledom na stražnje dvorište iza kojeg se nastavljala šuma.
„Uvijek sam te zamišljao na nekom ovakvom mjestu“, priznao je Savage, osvrčući se po prostoriji da vidi tko se sve to nalazi na crno-bijelim slikama koje su visile na zidovima obloženim tapetama s cvjetnim uzorkom.
Clara podigne obrve. „Nisam znala da si me zamišljao.“ Savage je okrenuo očima na tu izjavu.
„Nisam tako mislio. Samo što, još u Hogwartsu si pričala o planovima kako ćeš se useliti u kuću koju ćeš samostalno urediti. Drago mi je da si uspjela.“
„Za razliku od tebe, ja znam uskladiti boje i uzorke“, sarkastično mu je dobacila, zavalivši se u naslonjač nasuprot njega.
„Pretpostavljam da aludiraš na moju odjevnu kombinaciju“, kratko se osmijehnuo, pogledavši još jednom bezjačku odjeću koju je imao na sebi ispod pelerine.
„Ako već pokušavaš biti neupadljiv, onda nemoj obući karirane bermude i prugastu mornarsku majicu“, Clara se nije mogla suzdržati i morala je okrenuti očima. „O čarapama boje senfa na sandale da i ne govorim.“
„To sad nije ni bitno, ovdje sam ionako zbog nečeg drugog što ne uključuje primanje modnih savjeta od tebe“, Savageov glas je ponovno poprimio ozbiljnu notu.
„To nisu savjeti, nego lekcije za ubuduće“, odvratila je Clara. „Kao auror si trebao malo više pažnje obraćati na nastavi Bezjačkih studija.“
„Pa kad si ti tako pametna i nadobudna, zašto se ne bi vratila i svima nam pokazala kako to rade pravi aurori?“ Savage je predložio i dobio očekivanu reakciju.
„Zaboravi. Ja sam svoje dane u Ministarstvu odradila.“
„Da, baš!“ Savage prezrivo otpuhne. „Nikad nisi ni pošteno radila za Aurorski ured. Bila si tek stažist.“
„I to me koštalo“, Clara je tiho procijedila kroz zube, naglašavajući svaku riječ.
Savage uzdahne. „Ali si svejedno bila jedna od najtalentiranijih i najpotencijalnijih stažista koji su trebali postati aurori.“
„Drago mi je da si ti uspio“, Clara mu je sarkastično dobacila.
„Otkad si ti otišla, nisam imao neku veliku konkurenciju“, Savage je pokušao ublažiti napeti ton razgovora. Nije uspio.
„Bio si i ostao umišljen, Trevore“, otrovno mu je dobacila.
„Daj Clara, što hoćeš od mene?“ Savageu je prekipilo. „Došao sam s jako dobrom ponudom za tebe, a ti me blokiraš od trenutka kad si me vidjela. Ako ni ne želiš čuti o čemu se radi, zašto smo uopće došli ovamo? Rekla si da ćeš me saslušati i razmisliti o svemu.“
„U redu, onda mi reci o čemu se radi i gubi se“, oštro je zarežala, ljuta na samu sebe što je pristala na ovo. Trebala je bolje razmisliti.
„Gle, ne možeš ostatak života trunuti ovdje, skrivena od pravog svijeta kojem pripadaš i posluživati pinte starim bezjačkim alkoholičarima dok te hvataju za guzicu“, Savage je uzdahnuo i umorno je gledao pričajući. „Znaš i sama da si predodređena za veće stvari.“
„Ne znam ja ništa, Trevore“, Clara je kratko odvratila. „Meni je ovdje dobro. Bezjaci su dragi i prihvatili su me. A za tvoju informaciju, baš nitko od njih me ne šlatari, što se ne bi moglo reći za pijance koji navraćaju u Veprovu glavu.“
„Dobro dakle, pustimo sad to. Zanima li te zbog čega sam stvarno ovdje ili ne?“
Clara je kimnula glavom. „Pričaj pa da ovaj mučni razgovor završi što prije.“


Savage je pokucao na vrata ureda na kojima je na drvenoj pločici pisalo 'KINGSLEY SHACKLEBOLT'. Kad mu je duboki glas rekao da uđe, pritisnuo je kvaku i zakoračio u jedan od najprostranijih ureda u Ministarstvu.
„Uvijek sam govorio kako bi tu stao i hipogrif“, našalio se Savage, sjednuvši na stolac nasuprot Kingsleyja.
„Reci mi da imaš dobre vijesti“, s druge strane drvenog stola, auror Kingsley Shacklebolt djelovao je umornije nego ikad.
Savage kimne glavom. „Uspio sam popričati s njom. Rekla je da će mi se javiti.“
Kingsley se naslonio da konačno malo opusti leđa. „Je li djelovala zainteresirano?“
Savage se podsmjehne. „Locklinica ne otkriva svoje reakcije tako lako. U stanju je imati isti izraz lica za oduševljenje i duboku patnju ako tako odluči.“
Kingsley uzdahne. Imao je posla preko glave, Ministar ga je dodatno mučio jer je imao potpuno povjerenje u njega ne znajući za njegovu dvostruku igru s Dumbledoreom, a sad još neće moći ni normalno spavati dok ne sazna što je Clara Locklin odlučila.
„Dobro onda. Reci mi barem svoju procjenu. Imamo li ikakve šanse?“
Savage je sekundu predugo imao ozbiljno lice zbog čega je Kingsley već želio odustati od svega, ali je u zadnji čas kimnuo glavom. „Mislim da će pristati.“
Kingsley uzdahne. Barem jedna briga manje.


Iako je zatvorila sve prozore jer je bila prohladna večer, do Clare su svejedno dopirali zvuci pjesme i plesa sa seoskog trga. Posve nezainteresirana da im se pridruži, sjedila je u bijeloj satenskoj spavaćici na kauču u dnevnome boravku i zurila u rasplamsanu vatricu u kaminu. Njezin tigrasti sivi mačak tiho je preo u naslonjaču nasuprot nje i taj ju je zvuk smirivao. Tješilo ju je da barem jedan ukućan ima mirne snove jer je ona sumnjala da će noćas sklopiti oka.
U bijelom porculanskom čajniku na drvenom stoliću ispred naslonjača čaj joj se polako hladio, ali Clara ga ionako nije mogli piti jer joj je knedla zapela u grlu. Sad je bila još više ljuta nego kad je Savage bio ovdje. Odakle mu pravo da si uzme za zadaću doći joj s takvom ponudom i onda se mrtav hladan dezaparatirati, rekavši joj nek mu se javi kad odluči? Kako je uopće mogla odlučiti kad je imala tako malo vremena za razmisliti o tome?
Već je skoro četrnaest godina bila nastanjena u Riley's Tailu i sviđao joj se njezin povučeni život ovdje. Odrasla je u obiteljskoj kući u Londonu koja se u njihovoj obitelji nalazila generacijama unazad. Znala je svaki pedalj tog velikog grada jer je još odmalena bila avanturističkog duha te je često bježala od kuće i lutala ulicama Londona. Zbog toga je često znala stajati u kutu ili ju je majka tjerala da obavlja kućanske poslove umjesto kućnog vilenjaka, ali se isplatilo. Clara je tokom godina upoznala hrpu različitih ljudi, doživjela bezjački svijet iznutra, a vidjela i različite stvari koje inače ne bi iskusila da nije bila toliko odvažna u bježanju od kuće.
Ni u Hogwartsu se nije primirila. S obzirom da je odrasla uz dva brata, jednog starijeg i jednog mlađeg, bila je naviknuta na muško društvo. Živcirale su je djevojčice koje su se stalno hihotale i raspravljale o glupim stvarima. Svi njezini najbolji prijatelji su bili dječaci i to baš oni koji su radili najviše nepodopština zbog čega je ravnatelj često morao slati pisma njezinoj majci. Predstojnica njezina doma, profesorica McGonagall, joj je zadala sve moguće kazne, ali do zadnje godine školovanja, Clara nije odustala od lutanja i ignoriranja pravila.
Smatrala je da ima pravo ponašati se kako joj volja jer je ionako bila jedna od pet najpametnijih i najtalentiranijih učenika svoje generacije. Iz tog se razloga odlučila za dinamičan posao jer je ionako bila nemirnog duha i nije željela dosadan uredski posao. Besprijekornih ocjena, Ministarstvo je odmah uvažilo njezinu prijavu za dodatno školovanje za aurora za koje se predbilježila. Međutim, umjesto da se s godinama uozbilji, njezin ego, koji je sve više bujao, nagnao ju je učini niz glupih pogrešaka koje ju je kasnije koštale te je zbog svega toga odlučila odustati od aurorskog posla. Smatrala je da je osramotila i sebe i obitelj te im se prestala javljati, otišla je od kuće i zauvijek se odvojila od čarobnjačkog svijeta.
Barem je mislila da je zauvijek. Jer nakon današnjeg Savageovog posjeta, stavljena je na kušnju. Istina, Clara je zadržala štapić i redovito čitala vijesti u novinama iz čarobnjačkog svijeta te slušala ČRM (Čarobnjačku radio mrežu), no nikad, ali baš nikad tokom proteklih godina nije imala želju vratiti se svemu tome. Uživala je u vrtlarenju kojim se bavila u svom dvorištu, svako malo je preuređivala kuću kako bi baš svaki pedalj svake prostorije davao do znanja da je to baš njezina kuća, a i posao konobarice u pubu je naposlijetku zavoljela. Bila je jedna od rijetkih ljudi koja se u proteklih pedesetak godina doselila u mjesto s obzirom da je većina ljudi u Riley's Tailu bila starosjedilačka. Zbog toga su joj svi poželjeli dobrodošlicu te ostali u dobrim odnosima s njom. Predložili su joj nakon deset godina kako je živjela u selu da bude načelnica, ali je odbila. Iako je znala apsolutno sve o bezjacima i njihovu načinu života, nije htjela riskirati da ju se raskrinka. Nabavila si je mačku i psa, tu i tamo otišla na spoj s nekim lokalnim momkom koje je obožavala šarmirati preko šanka u pubu i to je bilo to. Vodila je samački, ali ispunjen život. Nakon nekog vremena bi možda čak i pristala na jednu od one dvije prosidbe koje su joj uputila dva seoska momka koja su već dugi niz godina bila zaljubljena u nju, možda čak i osnovala obitelj. Nikad nije požalila što je otišla iz čarobnjačkog svijeta. Nikad do današnjeg dana i Savageovog posjeta. Proklet bio Trevore!

30.07.2011. u 19:05 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #